Kad je bal nek je…

Ovih dana sam hajmo reci, samo u nekom poluhibernacijskom stanju. Malo trudnoca, malo zima i eto ga. Imate Syl koja se pomjera samo u slucaju prijeke nuzde, i sjedi zamotana u najmeksu deku na svijetu ( ne fkt ozbiljno, mekano ko dusa, odbijam ju dijelit iako je deka 220×220, malo mi xD ).
Nekako me period boravka u BiH smorio ( bili smo dolje od 22.12 pa sve do 20.01 ), pravo dobar godisnji je ovaj imao ne mogu se bunit. Svasta nesto se i izdesavalo od mog zadnjeg skrabanja, al s obzirom da ja ne znam drzati se nekog reda sto se tice misli, bice to malo tesko sve odjednom reci, tako da cu se potrudit da bude hronoloski koliko god je moguce.
1. Situacija A
Prije nego li smo krenuli za BiH, ja sam cak imala i razgovor za posao. Da ja. Neko je procitao moj CV i rekao ”Nije ova mala za bacit, deder zovi da vidjamo koliko je slagala”. Posao je u gradu ”do”, samo 1 h voznje u jednom smjeru. Na to sve aplicirala sam na taj posao bila nekad u augustu, zaboravila sam i gdje i sta , ljudi me u decembru kontaktirali, malo je falilo da kazem ”birani pretplatnik je trenutno u stanju zaborava, pokusajte kasnije”. Al ajd uspijem nekako iskopati taj konkurs i vidim da je fina pozicija, mjerenje i kontrola. Pripremim se ja za razgovor iako sam znala da od toga nema nista al ajd, em trudna, em daleko za putovati, a ja iako imam polozeno, jos uvijek imam neopisiv strah sto se voznje tice, jos auto koje imamo je em siroko em dugacko ( ne hvalim se ), jednostavno ja kad sjednem u taj auto ja se ne vidim, a 173 me ima, nisam bas ni malena.
Dodjem taj dan na razgovor, ovaj moj harambasa me dovezao, i ostao sjedit na parkingu, uz moje ” bice ovo brzo, 20 min i eto me nazad”. Bice brzo klinac. Cekala sam mozda 5 minuta ako i toliko, idu dvije djevojke, cak mozda moja generacija onako na prvu. Sve do prostorije za sastanke smo pricale, ja na svom uzasnom njemackom one na savrsenom sa onim bavarskim akcentom. Tu u prostoriji nas je docekao jos nadredjeni za odjel mjerenja i kontrole, cica u 50-tim godinama ako i toliko. I odjednom su razgovor presaltali na engleski jezik. Sto je za mene bio sok xD. Jer sve dosad sam morala pokusati se ”izgambati” na njemackom ma koliko lose to bilo, ali nisam nikad mogla na engleskom pricati. E tu su se meni usta rasklapala. Sve ih je zanimalo, CV su ljudi mi ocito procitali, raspitivanja o razmjenama na kojima sam ucestvovala, programi sa kojima baratam. Dosli smo do faze da taj nadredjeni nije ni imao pitanja za postaviti osim ” da li bi voljela vidjeti proizvodnju i mjesto gdje bi radila”. Fuck yeah dude. S vrata prvo sam osjetila smrad, jebena galvanizacija, glupi cink smrdi i gotovo, ali taj odjel kad smo prosli e onda je sve bilo ono lijepo uredno kao apoteka. Ama fenomenalan razgovor, imaju pohvale za trud sa engleskim, jer primjetila sam da su se lomili s njim, a mogli su i mene na svoju vodu natjerati pa da njemacki pricam, mda bi vjerovatno bilo tona lapsusa. Razgovor je trajao 1.5 h. Znaci sve su pokazali i rekli sto su imali reci, ali sam onda spomenula da sam trudna i da bi posao bio moguc jedino ako bih mogla samo prvu smjenu radit s tim da bih morala preseliti u taj grad. Zahvalila im se na vremenu, i dobila njihove vizitke da se javim kad mi prodje i porodiljno i sve. Guess I made a good impression. Ajd ista.
Malo mi krivo sto sam morala ponudu odbit ali bilo bi krajnje supacki s moje strane da prihvatim i da onda strugnem na trudnicko bolovanje ( a otisla bih ranije zbog stanja sa zdravljem ionako ). Bili su vise nego fer tako da sam osjecala potrebu da i sama budem fer i iskrena. I mean I like you, but its not the right time.

Situacija 2
Plakala sam navecer jer mi se jela kljukusa. Probudila sa se u 3 ujutro i plakala za kljukusom. Imam izljeve oko hrane koji nemaju smisla. Cokoladu evo od pocetka decembra jos pojela nisam, ni kocku. Zadnja je bila 29.11 i povratila sam ju instant. Ne ide i gotovo.
Trenutno mi i miris luka smeta, do mjere da ga drzim u zatvorenoj kutiji, koja se nalazi u hodniku, u ostavi.

Situacija 3
Bili smo i na drugom ultrazvuku. Mali vanzemaljac napreduje kako treba, sve po ps-u, trenutno smo u fazi iscekivanja rezultata nalaza krvi, da saznamo jel pojeo ili pojela. Mucnine su skoro opale, ipak sam evo 14 sedmica, al zato imam zelje za hranom konstantne, kao da vegana nosim, samo bi voca i salate mogla jesti. Daj Boze da ovom djetetu nekad biftek naumpadne, ili teletina ispod saca sa pekarskim krompirom, al ne, de ti mati brsti ovih trava.

Njemacki mi je napredovao koliko toliko. S obzirom da samostalno ucim, i da koristim 20000 izvora, knjiga i cega vec, zadovoljna sam. Sve dok mogu sama sebi zakazati kod doktora termine, bez da zapnem i poletim na engleski, I am happy. Sjeda na uho sve vise, i na taj nacin i ucim, trudim se nekako pronaci smisao, sto po zvuku sto po nekoj svojoj neobjasnjivoj logici, but it works. Zadnji test sto sa radila da provjerim dokle sam dogurala je B1, not bad not bad. Plan mi je C1 kroz 2-3 godine da stignem, s tim da bih rado B2 upisala i isla regularno na casove, ali ima vremena.

Nego kako vi? Jel sta zanimljivo u toku na bloggeru?
Mrsko mi je listati i ganjati sta da citam, jos uvijek patim za starim bloggerom i patit cu dok sam ziva. Od 2009 sam tu i ovaj novi mi je krajnje neugodan ako mogu tako da kazem.